Grad Pakrac nalazi se u zapadnom dijelu Slavonije, u sastavu Požeško-slavonske županije. Nalazi se podno gorja Papuka i Psunja u iznimno lijepom prirodnom okruženju i sam grad sa svoja 42 naseljena mjesta broji nekih 16 500 stanovnika.

Kupovan, darovan, osvajan, bio je u vlasništvu Viteških redova Templara i Ivanovaca, Ivana Talovca, grofova Celjskih, Nikole Zrinskog…

Najpoznatiji je po tome što je baš ovdje bila prva kovnica novca!

Zanimljivost koja potječe još iz srednjeg vijeka je činjenica kako je u Pakracu, vjerojatno od 1256.-1260.god., djelovala kovnica novca u kojoj su se kovali poznati slavonski banovci. Ova moneta se izrađivala od srebra, a na njoj se po prvi put pojavljuje lik kune po kojoj je današnja hrvatska moneta dobila ime. Iz danas nepoznatih razloga kovnica se 1260. seli u Zagreb.

O ljepoti tog pitomog gradića pisao je i Evlije Čelebi ( osobni putopisac Sulejmana Veličanstvenog) koji je proputovao rubnim dijelovima Osmanskoga Carstva sredinom 17. stoljeća. O pakračkom gradu napisao je:

„To je divna utvrda na obali rijeke Pakre na prostranom brijegu obraslom u zelenilu. Osnovica mu je četverougaonik, a sagrađen je od tvrdog materijala tako čvrsto kao da ga je gradio Šeddad (lik iz islamske mitologije koji se proslavio gradnjom raskošne palače). Oko grada nalazi se opkop sazidan od kamena škriljca. Pred gradskom kapijom ima viseći most na lančani čekrk (koloturu). Na kraju mosta nalazi se jedan londža-čardak (kula stražara), a u nutrašnjosti tvrđave sirotinjske kuće koje su pokrivene daskom.“

Prvi posredni spomen imena PAKRAC susrećemo 1229. godine u plemićkom pridjevu Marcel pakrački, iako neki arheološki nalazi pokazuju da se je ovdje živjelo i u antičko doba.

Već u zapisima templara (katolički crkveni viteški red) spominje se pakračka utvrda iz 12. st., u obliku nepravilnog peterokuta sa sedam kula opasana zidovima. Iz tog razdoblja se spominje i prva kovnica novca-moneta banalis-banovac. U 17 st. nakon 150 godina vladavine Turaka, Pakrac je dobio svoje prve vlasnike, od kojih je najveći utjecaj na razvoj imala obitelj Janković koja gradi i svoju kuriju.

U istom stoljeću se gradi i crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, a grad se sve više razvija i postaje središte trgovine i obrtništva, grade se bolnica, škola, pruga, hotel, sud, privatna električna centrala… I. i II. svj. rat, a naročito domovinski rat na grad i njegove stanovnike 1991. godine su usporili razvoj i uništili dio kulturne baštine Pakraca.

Tijekom 18.st. administrativna uloga Pakraca jača; podjelom požeške županije na pakrački i požeški kotar 1745.god., Pakrac postaje kotarsko mjesto.

Pakrac i Lipik su jedno kraće vrijeme bili u posjedu Franje baruna Trenka čiji dvor i danas postoji u gradu, te čeka svoju obnovu (zgrada stare gimnazije).Zlatno doba Pakraca i okolice

Grad Pakrac je ono od 1885.god. do prvog svjetskog rata. U to doba gradi se željeznica Barcz-Pakrac-Banova Jaruga (1895.-1897.god.), te omogućuje prodor stranog kapitala.

U ovo vrijeme velik broj doseljenika iz drugih zemalja Austro-Ugarske dolaze na ovaj prostor, kao radnici i obrtnici koji rade na gradnji željeznice ili kao bogati trgovci koji otvaraju svoje trgovačke kuće diljem Pakraca. U prvom desetljeću 20.st. grade se skladišta trgovaca, te javni i stambeni objekti pri čemu se formiraju nove ulice u središtu grada.

Ove građevine su mahom građene u secesijskim oblicima, a najzaslužniji za to novo lice grada je mladi graditelj Stjepan Golubić koji se školovao u Budimpešti i Grazu, a karijeru započinje asistirajući na gradnji stambenih kuća i vila u Lipiku. Pakrac gubi značajke ruralne i postaje prava urbana sredina, grad obrtnika i trgovaca od kojih su mnogi doseljenici iz Češke, Slovačke, Austrije, Mađarske.

U 20-im godinama prošlog stoljeća dolazi do prve veće devastacije kulturne baštine. Pakrački stari grad se ruši a materijal se koristi za gradnju cesta.

Razdoblje do 1945.god. obilježeno je intenzivnim društvenim životom domaćeg stanovništva i doseljenika. Slaba ili nikakva briga za ostatke prošlih vremena u velikoj je mjeri proizvod sustava uvedenoga nakon Drugoga svjetskog rata i zasnovanoga na potpunom zanemarivanju starije povijesti, što se jako dobro može iščitati iz monografije o Pakracu nastale tijekom 1970-ih godina. U poratnim godinama iza 2. svjetskog rata nije se puno marilo za slavne ostatke prošlosti tako da su preostali ostaci stare utvrde do kraja porušeni, a od dijela materijala građena je i zgrada Općine.

U ovom razdoblju uništen je veliki broj povijesnih zgrada, te je većina secesijskih fasada «očišćena» od ukrasa. Općenito, ovo je razdoblje nebrige i zanemarivanja povijesti i kulture ovoga kraja. Mali pomak je načinjen osnivanjem muzeja 1954./55.god. smještenog u zgradi stare općine. Njegovo kratko djelovanje i ukidanje 1968.god. doprinijeli su samo sveukupnom dojmu o nebrizi za prošlost. Grad se arhitektonski i urbano širi u svim pravcima ali se kostur stare jezgre uspijeva zadržati sve do Domovinskog rata.

1991.god. Pakrac i okolica postaju poprišta užasnih sukoba i rata koji će uništiti i ono malo preostale povijesnosti ovog kraja.

Danas su izuzetnim zalaganjem Konzervatorskog odjela, Ministarstva kulture, te samog Grada Pakraca učinjeni pomaci koji bi trebali jamčiti bolju budućnost u zaštiti tekovina povijesti i kulture izuzetno bitnih za očuvanje identiteta i podizanje razine kulturne svijesti a i unapređenju kulturnog turizma.