“Pakrački dekret”

Legende i anegdote

PAKRAČKI DEKRET

Nekoć, u vrijeme vladavine carice Marije Terezije, delegacija uglednih Pakračana, predvođena prvim ljudima grada, uputila se u Beč s povećom listom želja, među kojima se nalazila i molba carici da dekretom uredi neko za Pakrac važno pitanje. Primio ih je carski savjetnik, koji se ne malo iznenadio doznavši da gosti, iako nezvani i nenajavljeni, traže neodložan prijam kod carice. Na dvoru se dobro znalo da moćna vladarica ne prima nenajavljene goste, a k tome ona se cijelo jutro sprema na put pa je neće biti u Beču ni idućih dana. Čovjek se našao na mukama. No, kako nikakva uvjeravanja pakračkoj delegaciji nisu pomogla, odluči poći carici u nadi da će joj stići prenijeti molbu Pakračana, pa neka sama odluči.

„Pošaljite ih do Kurtza“, glasila je caricina odluka. I sada je tu nastao nesporazum. Prezime Kurtz, kako se zvao jedan od caričinih tajnika, prevedeno na hrvatski jezik znači „kratki“, no, ako se nedovoljno pozna je njemački jezik pa se riječ prevede doslovno, ona dobiva drugačiji, uvredljiv smisao

Upravo to se i dogodilo. Pošto su slušali odgovor, odnosno, kome da idu, dotad razgovorljivi Pakračani naglo su zanijemili i samo su se zgledali. Njihov domaćin, koji je imao problema s jezikom gostiju, zaključio je da su oni razočarani spoznajom da ih carica neće primiti. Uzalud su prešli toliki put i potrošili gradski novac… Carica, u koju su polagane tolike nade, ne želi ih vidjeti ni pozdraviti… I još vrijeđa! Savjetnik je dobro znao da se tu više ništa ne da popraviti. Biranim je riječima pokušao uvjeriti goste kako njihovi zahtjevi ne stoje tako loše, kako se njima čini. Ako ne žele razgovarati s Kurtzom, mogu pisanu pred stavku ostaviti ovdje, a  carica će, čim se vrati, sigurno naći vremena i razumijevanja za njihove molbe. Bit će još prilika za susret u živo, samo se moraju najaviti.

Takav je ovdje red. Ništa nije pomoglo. Uvrijeđeno izaslanstvo vratilo se u Pakrac neobavljenog posla i loše volje. Kod kuće su ih dočekali radoznali građani. „Brzo ste se vratili, jeste li donijeli dekret“, pitali su.“Nego što“, prvi se snašao vladika, koji se tijekom povratka malo pribrao od šoka, „kraljica nam je darovala dekret koji će se dugo spominjati“. „I, kako glasi“, nestrpljivo će netko od prisutnih. „Ne možemo vam reći detalje dok se sve ne prevede. Znate, kako je befel (zapovijest, naredba) je befel“, zaključi priču vladika na kome se vidjelo kako se baš previše i ne raduje dekretu…

Naravno da je cijela priča s caričinog dvora u Beču vrlo brzo došla u javnost i proširila trgovištem Pakrac. Na taj način „Pakrački dekret“ živi već  više od 200, a možda i više, godina.

A postoji još jedna verzija o pakračkom dekretu !

 „Ispraznilo se u Pakracu parohijalno mjesto. Dođe jedan paroh vladiki i dade mu 100 forinti kako bi dobio to mjesto. Vladika primi novce, uvjerivši ga u svoju milost. Zatim dođe drugi paroh s istom željom i dade vladiki 200 forinti za to parohijalno mjesto. Nakon njih, dođe i treći i vladiki dade 300 forinti. Nakon kraćeg vremena on i bude imenovan pakračkim parohom.

Dođoše vladiku ona dvojica pitati kako to da iako mu dadoše novac nisu primljeni, a vladika im razljutivši se, srdito „odmjeri lakat“ govoreći: “Evo vam dekret“. Razočarani parosi su otišli ljutiti i povrijeđeni, a priča se ubrzo kao „Pakrački dekret“ proširila trgovištem Pakrac.

Izvor : Fotomonografija grada Pakraca : ulicama našeg grada / Duško Kliček