PAKRAČKI DEKRET
Nekoć, u vrijeme vladavine carice Marije Terezije, delegacija uglednih Pakračana, predvođena prvim ljudima grada, uputila se u Beč s povećom listom želja, među kojima se nalazila i molba carici da dekretom uredi neko za Pakrac važno pitanje. Primio ih je carski savjetnik, koji se ne malo iznenadio doznavši da gosti, iako nezvani i nenajavljeni, traže neodložan prijam kod carice. Na dvoru se dobro znalo da moćna vladarica ne prima nenajavljene goste, a k tome ona se cijelo jutro sprema na put pa je neće biti u Beču ni idućih dana. Čovjek se našao na mukama. No, kako nikakva uvjeravanja pakračkoj delegaciji nisu pomogla, odluči poći carici u nadi da će joj stići prenijeti molbu Pakračana, pa neka sama odluči.
„Pošaljite ih do Kurtza“, glasila je caricina odluka. I sada je tu nastao nesporazum. Prezime Kurtz, kako se zvao jedan od caričinih tajnika, prevedeno na hrvatski jezik znači „kratki“, no, ako se nedovoljno pozna je njemački jezik pa se riječ prevede doslovno, ona dobiva drugačiji, uvredljiv smisao.
Upravo to se i dogodilo. Pošto su slušali odgovor, odnosno, kome da idu, dotad razgovorljivi Pakračani naglo su zanijemili i samo su se zgledali. Njihov domaćin, koji je imao problema s jezikom gostiju, zaključio je da su oni razočarani spoznajom da ih carica neće primiti. Uzalud su prešli toliki put i potrošili gradski novac… Carica, u koju su polagane tolike nade, ne želi ih vidjeti ni pozdraviti… I još vrijeđa! Savjetnik je dobro znao da se tu više ništa ne da popraviti. Biranim je riječima pokušao uvjeriti goste kako njihovi zahtjevi ne stoje tako loše, kako se njima čini. Ako ne žele razgovarati s Kurtzom, mogu pisanu pred stavku ostaviti ovdje, a carica će, čim se vrati, sigurno naći vremena i razumijevanja za njihove molbe. Bit će još prilika za susret u živo, samo se moraju najaviti. Takav je ovdje red. Ništa nije pomoglo. Uvrijeđeno izaslanstvo vratilo se u Pakrac neobavljenog posla i loše volje. Kod kuće su ih dočekali radoznali građani. „Brzo ste se vratili, jeste li donijeli dekret“, pitali su.“Nego što“, prvi se snašao vladika, koji se tijekom povratka malo pribrao od šoka, „kraljica nam je darovala dekret koji će se dugo spominjati“. „I, kako glasi“, nestrpljivo će netko od prisutnih. „Ne možemo vam reći detalje dok se sve ne prevede. Znate, kako je befel (zapovijest, naredba) je befel“, zaključi priču vladika na kome se vidjelo kako se baš previše i ne raduje dekretu…
Naravno da je cijela priča s caričinog dvora u Beču vrlo brzo došla u javnost i proširila trgovištem Pakrac. Na taj način „Pakrački dekret“ živi već više od 200, a možda i više, godina.
A postoji još jedna verzija o pakračkom dekretu !
„Ispraznilo se u Pakracu parohijalno mjesto. Dođe jedan paroh vladiki i dade mu 100 forinti kako bi dobio to mjesto. Vladika primi novce, uvjerivši ga u svoju milost. Zatim dođe drugi paroh s istom željom i dade vladiki 200 forinti za to parohijalno mjesto. Nakon njih, dođe i treći i vladiki dade 300 forinti. Nakon kraćeg vremena on i bude imenovan pakračkim parohom.
Dođoše vladiku ona dvojica pitati kako to da iako mu dadoše novac nisu primljeni, a vladika im razljutivši se, srdito „odmjeri lakat“ govoreći:“Evo vam dekret“. Razočarani parosi su otišli ljutiti i povrijeđeni, a priča se ubrzo kao „Pakrački dekret“ proširila trgovištem Pakrac.
KRANJICIN MAGARAC
Obitelj Tomec, u današnjoj Tomislavovoj ulici, doselila se početkom 20. Stoljeća iz Gorskog kotara u Pakrac, ali su ih svi zvali Kranjci. Bili su trgovci sitničari, imali su trgovinu, a robu su za željeuzičke stanice prevozili malim kolima platonom (kola bez stranica) koje je vukao magarac jedini u gradu. Priča kaže da je stara Kranjica znala ponekad i ponešto popiti, a, budući da je magarac bio pametan, znao je i bez zapovijedi kuda ide, i gdje treba stati pa je tako i nastala izreka „pametan si kao Kranjicin magarac“
ŠEBIČEV GUSAN
U obrtničkoj obitelji Šebić poželjeli su davnih godina za jedan objed ispeći gusana u krušnoj peći u dvorištu. Naložili su vatru, netko od ukućana pošao je po gusana, a ovaj se bježeći po dvorištu sam zaletio u peć. To se pročulo po gradu i od tada pa sve do danas zna se uporabiti izreka: „pametan si k’o Šebićev gusan“.
POLČIĆEV ŠTAP
Vinko Polčić bio je vrlo vrijedan, ugledan i fin čovjek iz Gundulićeve ulice, a jedno vrijeme nakon Drugog svjetskog rata čak i član pakračkog Poglavarstva, neki kažu načelnik. Niz je godina sredinom prošlog stoljeća, uz poljoprivredne poslove te kirijanje pijeska iz Pakre i prijevoz drva s Pilane, jedini u Pakracu, praznio i dvorišne zahode, odvozeći fekalije u velikom buretu na zaprežnim kolima.
Od tada potječu i uzrečice: „Polčić ti ruke pozlatio“, ili „Dobit ćeš Polčićev štap“, i to izricane onome tko je neki posao loše uradio, ili onome tko je bio nespretan u poslu.
OMANOVAČKA GREDA
Priča se još i danas kako su u selu Omanovac, smještenom između Pakraca i Badljevine uz prometnicu prema Daruvaru, pokrivali ljudi novu kuću. Budući da se posao počesto zalijevao rakijom, jedan je od majstora previše odrezao (skratio) gredu. Kako nisu imali drugu, jedan iz veselog društva ozbiljno predloži da više njih uhvate sa svake strane gredu i da ju vuku prema sebi, ne li ju produžili do željene dužine.
Po tome je nastala uzrečica: „Natežu ju ko Omanovačku gredu“, koja se i danas u šali koristi za neki uzaludan ili besmislen posao.
ŽUTA KUĆA
Bolnica za duševne bolesnike izgrađena je u Pakracu uz Opću javnu bolnicu 1910. Godine. Kako je u 19. stoljeću, kada se psihijatrija razvijala kao medicinska znanost smatrano da žuta boja djeluje umirujuće na bolesnike, tako je i fasada pakračke duševne bolnice bila obojena žuto. U javnosti se temeljem toga uvriježio pojam „Žuta kuća“, po kojoj je Pakrac bio nadaleko poznat i u običnim razgovorima, ali i u prilikama izrugivanja.
KUŽNI KAMEN
Legenda kaže da je za vrijeme kuge, koja je harala Slavonijom krajem 17. I početkom 18. Stoljeća, neka starica iz Kusonja predložila suseljanima da zaoru dvije brazde s obje strane sela i tamo gdje se one spoje usade veliki kamen, kao spomenik „sahranjenoj kugi“. Tako u Kusonjama učiniše i kuga je nestala. Vrijeme je prolazilo, na kugu se i zaboravilo, a ostao je samo usađeni „kužni kamen“ na mjestu zvanom „Police“ oko kojega, također se pričalo, noću hoda kuga obučena u bijelo.
Legenda dalje priča da je dvjesto godina kasnije, zemljišta na kojem je bio „kužni kamen“ kupio Vajner, vlasnik hotela Pakrac. Njegov sluga je 1919. Godine, orući zemlju na „Policama“, zapeo za kamen i izorao ga. Iste noći uginula su mu obadva konja koja su vukla plug.